Skačemo i trčimo na prvi zvuk dječjeg plača, osiguravamo utičnice, provjeravamo apsolutno sve kako bismo osigurali djecu i pokušavamo predvidjeti svaku opasnost kako bismo ih zaštitili. U svijetu zabrinutosti za klimatsku budućnost, možemo li ih i kako zaštititi i od eko anksioznosti? Na panelu “Kakav svijet ostavljamo djeci?” powered by Kaufland upravo su o tome razgovarali Marijana Batinić, voditeljica, producentica i content kreatorica, Nevena Rendeli Vejzović, direktorica agencije Prime Time Komunikacije, Jelena Veljača, TV autorica, producentica i kolumnistica, dr.sc. Igor Mikloušić, psiholog i znanstveni suradnik s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar te moderatorica Ida Prester.
Eko anksioznost još uvijek nije definirana kao poremećaj ili medicinsko stanje, ali je očito sve prisutnija. “Istraživanja su pokazala grozne podatke prema kojima se oko 80 posto klinaca osjeća klimatsko anksiozno, a na to se naslanja eko ljutnja, eko depresija… Važno je prihvatiti te emocije i djeci poslati jasne, univerzalne poruke kako bi osjetili razumijevanje, podršku i sigurnost.”, rekao je Mikloušić. Istaknuo je važnost pravilnog informiranja, jer, kako kaže, “što više znamo o ekološkim pitanjima, to je niža razina ekološke anksioznosti.”
Upravo na važnost točnog informiranja naglasak je stavila i Nevena Rendeli Vejzović. “Ne bojim se unaprijed, ali kao svaki roditelj imam strahove koje proživljavam. Pokušavam se informirati o klimatskim promjenama i skeptična sam prema bombastičnim naslovima. Bojim se da smo svi postali imuni na upozorenja i to me ljuti, jer bih voljela da smo odgovorniji i svjesniji našeg utjecaja na svijet u kojemu živimo.”, rekla je Nevena koja je, kao majka triju djevojčica, itekako svjesna da najviše može utjecati na razvijanje njihove svijesti o važnosti doprinosu svakoga od nas na svijet u kojemu živimo.
Marijana Batinić kaže da je anksiozna taman dovoljno i vjeruje da je, što se tiče klimatskih promjena, mala doza straha poželjna, jer mobilizira. Pritom ju najviše muči pitanje kome ostavljamo ovaj svijet, odnosno kako odgajamo djecu i kakvu djecu odgajamo te smatra da se o temi održivosti mora govoriti svakoga dana i da to nije pitanje koje će biti aktualno samo tijekom dva tjedna određenih kampanja.
S druge pak strane, Jelena Veljača smatra da još nije došla do ekološke anksioznosti, jer, kako kaže, očito ima previše drugih anksioznosti u danu. “Protekle godine su nam pokazale koliko je važna prilagodba; kroz potrese, selidbe, pandemiju smo doživjeli puno stresnih promjena. Vjerujem da moramo naučiti djecu, a i sebe, da svijet kakav je sada je najbolji koji je i koji imamo.”, kaže Veljača i dodaje da naša djeca zaslužuju budućnost, a mi im ju, kao roditelji i društvo, imamo obvezu osigurati.
A kako se nositi s eko anksioznošću? “Najvažnije su naše osobne vrijednosti.”, kaže Mikloušić i dodaje: “Dok god mi imamo svoj sustav vrijednosti na koje se možemo osloniti, neke naše male rituale koji nam pomažu da se usidrimo ovdje i sada, ništa nas neće moći slomiti ni utjecati na nas, ni suše, ni poplave, ni potresi.” Upravo zato važno je ponovno se vratiti vrijednostima, razgovarati, informirati se i iz te pozicije kreirati budući svijet.
Više iz rubrike
